Exploring Croatia With Darka

Manneken-Pis u svom božićnom izdanju, snimljeno 3.12.2022.  Ne poznajem niti jednu lutku, skulpturu ili lik koji je na toliko različitih načina obilježio naš šaroliki svijet, a ujedno postao simbolom buntovnog glavnog grada Europe kao što je to uspio mali dječačić od svojih 55.5 cm visine.  Kostim kojeg je darovao francuski kralj Luj XV, (muzej) 1619. Jerome Duquesnoy najvjerojatnije u terakoti izrađuje model Manekken-Pisa što je poslužilo kao kalup za izradu brončane figure. Nekoliko verzija ovog dječaka je napravljeno kroz idućih par desetljeća, no primjerak iz 1630. je poslužio za izradu replike koja se danas nalazi na fontani. Kraljevim dekretom 1975. Manneken-Pis zajedno s fontanom i ogradom koja ga okružuje postaje zaštićen kao poseban povijesni spomenik. Toliko puta ukraden, razbijan, popravljan... on zaista prkosi svim nedaćama. A kao takav, postao je glasnogovornikom stanovnika Brisela već davne 1695.g. kada ga je tako nazvao autor jednog satiričnog teksta u kojem opt...

Samouki umjetnici ili amateri su posebni zaljubljenici u umjetnost. Njihovo viđenje svijeta kroz umjetnost kao i sama njihova djela čin su posebnog životnog poriva.  Bilo da su slikari ili kipari, oni uvijek snažno prikazuju svoj izričaj i upravo zbog toga što nisu prošli škole i usmjerenja, često nas dovedu do zaključka kako su može biit već u svojim genima odškolovali određene predispozicije kojima prikazuju svijet koji ih okružuje. Katalog s izložbe Sredinom svibnja 2023. godine je mali tim  Etnografskog muzeja  u Splitu otišao na posebno putovanje kako bi se svijetu pokazao svijet kako ga vidi Petar Meštrović. Izgleda da Otavice nisu samo zavičaj velikog Ivana Meštrovića čiju 140. godišnjicu rođenja ove godine slavimo, već su Otavice dale i našeg Petra Meštrovića koji je svoje radove u organizaciji Etnografskog muzeja u Splitu i  Gradskog muzeja Drniš  prikazao u svibanjskoj   izložbi .  Dr.sc. Branka Vojnović Traživuk je na sebi svojstven način pr...

Kad se odmaknete od našeg plavog Jadrana i njegova intenzivnog plavetnila koje tako uzbudljivo mijenja boje, onda na jednoj južnoj Siciliji očekujete još intenzivnije boje. I da, one su zaista tu. Detalj iz Taormine No, žalosno je da je uz obalnu liniju provučena željeznica, to nekada oduzima draž odlaska na plažu. Naravno, ima i mnoštvo predivnih plaža koje su pristupačne bez da morate prelaziti prugu! No, kad nešto tako neobično vidite, onda je upravo to neočekivano ono što vam se ureže u pamćenje. Boje Sicilije sam prvi put primijetila u Agrigentu. Čitav grad izgleda kao da je izgrađen od žutog pijeska. Predivne zgrade se svijetle na suncu! Agrigento je grad pun života, svi se šetaju razdragano, stepenice se navečer pretvaraju u restorane, muzika na svakom uglu. Ovdje zaboravite na sva ona upozorenja kojima su vas obasipali prije odlaska na Siciliju!  Nevjerojatno je kako se novi grad naslonio na stari Akragas i usprkos svojim trošnim zgradama svjedoči o sretnom životu ovdašnjih...

Na putu prema Siciliji prespavali smo jednu noć u Kalabriji i odlično večerali. Moja riblja mješanca je bila toliko dobra, da ju je teško riječima opisati. No, kada su Kalabrezi saznali da idemo na Siciliju, rekli su, ooooo, tamo ćete odlično jesti! Ne znam da li su oni to rekli iz nekog njihovog očekivanja, da li iz svojih uvjerenja, možda iz nekog urođenog kompleksa da je kod drugog uvijek bolje.... Pitam se to, jer ja sam na Kalabriji odlično jela, i tu prvu noć, kao i na povratku kada smo prespavali u gradiću Pizzo. Gradiću koji je otac najboljeg sladoleda po imenu Tartufo di Pizzo! No, Giuseppe, slastičar koji je stvorio Tartufo di Pizzo, došao je iz Messine pa možda i zato svi misle da se na Siciliji bolje jede. Tartufo di Pizzo Prije nego pređem na Siciliju, moram vam reči kako sam u Kalabriji nekako doživjela "pravi" turizam. Svi su umreženi, šalju goste jedni drugima, organiziraju prijevoz, razgled grada, daju upute što i kako.... Nekako su simpatično nametljivi, a s...

U restoranu Antica Stazione Naš prvi kontakt sa Sicilijom bio je strašan. Brod do Messine pun ruzine, samo sam gledala da negdje ne propadnemo. Upozorenja u slučaju havarije su trajala skoro čitavim putovanjem. Onda je uslijedilo penjanje po nekakvoj čudnovatoj cesti do autoputa. Išli smo strmo uzbrdo, da bi onda naglo, na nekakovj improviziranoj okuci skrenuli prema autoputu. Ali, ne - mi nismo pogriješili - takav je bio put! Na trenutak sam promislila da se penjem na sarajevski Bistrik, strmo prema starom kolodvoru, pa onda još dalje, još više, još strmije.....   Autoput do Palerma bio je toliko grozan da smo odlučili izbjegavati sve ostale autoputeve i voziti samo lokalnim cestama. Na mjestima ograđenim za gradilište je čak već i trava rasla. Neće tu tako skoro doći neki bager!!!! I upravo te lokalne ceste su nas nekoliko dana kasnije odvele u Hiblejska brda. Saznala sam, naime tek kasnije da autoceste na jugu nisu toliko loše!!! A čak je i brod na odlasku bio nov i odličan...

  Novalja je moje odredište već skoro tri desetljeća. Svoj prvi dolazak tu još živo pamtim. Bila je noć, mjesec pun, okrugao i ogroman iznad paških suhozida. Kada smo prošli Kolan pred nama se otvorila cesta sa obje strane ukrašena isprepletenim suhozidima. Mjesec točno iznad, sve puno neke tajanstvene svjetlosti, snage i ljepote.  Suhozidi paški, a pogotovo novaljski na tom potezu od Kolana do Caske me i danas očaravaju, jedino žalim što neki od njih, što od neznanja, što od žurbe za dodatnom zemljom i zaradom, gube svoj izvorni oblik, pa tako i svoj trag u prošlosti. Lijepo se tu sve do nedavno vidjela limitacija agera rimske Kiše (Cissa) koju je u svom radu detaljno opisao Boris Ilakovac. Novaljski suhozid, detalj Nažalost, neki limesi su maknuti, neki prepravljeni na način da više ne predstavljaju izvornost, ali taj pogled mog prvog dana pri dolasku u Novalju mi nitko ne može oduzeti! Ilakovac piše kako su limesi građeni okomito na obalu i zakrivljeni su za 46 stupnjeva pr...

Često sam plovila oko tvrđave svetog Nikole, no nedavno sam i ušla u nju, budući je ona sada otvorena za javnost.  Na tvrđavi svetog Nikole Ulaz je moguć samo brodom iz Šibenika, jer sa kopnene strane možemo pristupiti sprudom, ali ne možemo i ući u tvrđavu. Postoji namjera napraviti drvenu stazu oko same tvrđave koja bi onda pružala ulaz i od strane šetnice uz šibenski kanal na kojoj je nedavno u uvali Minerska otvoren posjetiteljski centar "Kanal sv. Ante". Kanal svetog Ante  oduzima dah. On vijugajući pruža predivne slike, bilo krajolika, bilo arhitekture. Od 1974. zaštićen je kao značajan krajobraz. Sve je ovdje zanimljivo, od malih svjetionika pa do ostataka vojnih građevina iz raznih vremenskih razdoblja. Ploveći ili šetnjom, polako nam se otvara vizura grada Šibenika koja svojim položajem, utvrdama i pažljivo poslaganim kućama na padinama brda pruža jedinstven ugođaj.  Ulaz u kanal stoljećima čuva tvrđava svetog Nikole koja je od 2017. godine na popisu svjetske baš...