Stara stanica - postaja koja povezuje svjetove

U restoranu Antica Stazione

Naš prvi kontakt sa Sicilijom bio je strašan. Brod do Messine pun ruzine, samo sam gledala da negdje ne propadnemo. Upozorenja u slučaju havarije su trajala skoro čitavim putovanjem. Onda je uslijedilo penjanje po nekakvoj čudnovatoj cesti do autoputa. Išli smo strmo uzbrdo, da bi onda naglo, na nekakovj improviziranoj okuci skrenuli prema autoputu. Ali, ne - mi nismo pogriješili - takav je bio put! Na trenutak sam promislila da se penjem na sarajevski Bistrik, strmo prema starom kolodvoru, pa onda još dalje, još više, još strmije.....

Autoput do Palerma bio je toliko grozan da smo odlučili izbjegavati sve ostale autoputeve i voziti samo lokalnim cestama. Na mjestima ograđenim za gradilište je čak već i trava rasla. Neće tu tako skoro doći neki bager!!!!

I upravo te lokalne ceste su nas nekoliko dana kasnije odvele u Hiblejska brda. Saznala sam, naime tek kasnije da autoceste na jugu nisu toliko loše!!! A čak je i brod na odlasku bio nov i odličan. Sicilija nas je dočekala okrutno, ali pozdravila u velikom stilu.

Hiblejska brda. Krećemo se visoko po Siciliji, cesta dobra, malo uska, ali slikovita i mirisna.
Nimalo mi nije žao što smo tako visoko! Odjednom se pred nama stvori neko zanimljivo zdanje, ulazimo unutra, mir, ljepota, uglađenost. Sve na svom mjestu.

Antica Stazione

Unutrašnji prostor je pun otmjenosti. Oaza zelenila, uglađenosti, ljepote.

Dolazi simpatična djevojka i želi dobrodošlicu. Sve ostalo teče redom i vrlo brzo shvaćamo da ćemo ovdje dobro jesti!

Kao da sam u Novalji kod Boškinca, u blagodati ljepote, prirode, okusa i otmjenosti. Samo što smo ovdje visoko, točnije na 860 metara nadmorske sicilijanske visine!!!! Restoran Antica Stazione pružio nam je pravo osvježenje u tom vrućem danu i vožnji punoj neizvjesnosti. A zamislite, u Messini sam bila promislila da se penjem prema Bistriku, starom kolodvoru, da bih par dana poslije došla na jedan stari željeznički kolodvor koji je postao prvi i jedini hotel u tim mirisnim Hiblejskim brdima.

Cesta kojom smo nastavili prema Siracusi bila je poprilično uska, pomalo me hvatala čak i nervoza. Zanimljivo je da sam u svom životu puno vozila po brdima i uskim cestama. Kao djevojka sam znala voziti sa prijateljicama u večernji provod na Mosor u konobu! Ali, da ću nekada voziti po tim sicilijanskim vrletima, to nisam mogla zamisliti! Neminovno se sjetim Paga i suhozida koji presijecaju pejzaž! Isto kao i ovdje! Samo što tu nije ozub kao na Lunu, već se ovdje nižu zanimljivi zaobljeni oblici kamenog završetka suhozida.

Polja i suhozidi

Dok smo čekali jelo, donijeli su nam domaća peciva od rogača i maslinovo ulje. Zanimljivo je da ovo nije jedino mjesto na Siciliji gdje smo pecivo dobili posluženo u papirnatoj vrećici. Meni je ovo ujedno bilo jedno od samo dva restorana gdje sam u svom devetodnevnom obilasku Sicilije pojela mesni obrok. Domaću tjesteninu s gljivama i domaćim kobasicama Chiaramontano.

A kada smo krenuli natrag prema autu i još malo bolje sve razgledali, onda smo mogli vidjeti posvuda još razne posude sa začinskim biljem, ali i papričicama. Sjetim se odmah svog rapskog vrta i obilja paprika koje ondje nađem, budući ih moj brat tako brižno njeguje.

Stazione antica nas je oduševila svojom mističnošću. Tako visoko u brdima bez signala za mobitel, kao da smo vrijeme proveli u nekom drugom svijetu. Vrijeme je proletilo u trenu, pa smo tek na odlasku shvatili da smo tamo ostali više od dva puna sata. Ljubazno osoblje, svi se blago i odmjereno smiješe, stoje na usluzi! Potpuna suprotnost tom izoliranom planinskom prostoru. Kada smo ljubaznom i tihom recepcioneru objasnili da se krećemo od Agrigenta prema Siracusi, samo je uz smješak odgovorio: postoje i druge ceste, i autoceste. Autoceste, hm, zavrtim glavom, a njemu kao da je odmah bilo jasno da smo upoznali cestu Messina Palermo. Jer, sve ostale su zaista puno, puno bolje!

Krenuli smo tako dalje uskom brdskom i vijugavom cestom prema Siracusi kako bi nastavili svoja otkrivanja nekadašnje Magna Graecie. Pejzaži se otvaraju i zatvaraju suhozidima, pomislim, pa sve izgleda kao da sam ostala u svojoj Dalmaciji, na svojim otocima.