Danas, nakon 37 godina prisjećam se vremena kada sam anketirala stare Rabljane kako bih prikupila jezičnu građu koja je, pogotovo danas, vrijedno blago.
Danas ovo blago pripada svima nama i želim ga predstaviti na novi način. Ali ne pisanjem knjige, jer pisani zapis već postoji budući je Etnografski muzej u Splitu dao taj rad u tisak, a dva primjerka tog časopisa Ethnologica Dalamatica, Vol.22 sam poklonila i knjižnici u Rabu.
 |
| Foto: Christian Haupt |
Šćerbi
Vrlo je važno zvati se Šćerbe, jer odmah imaš povijest i pripadnost. A mi smo na Rabu stoljećima! Moj djeda, nono Pere bio je klesar, a iza njega su između ostaloga na Rabu ostale stepenice pod Bobotinama. U novije vrijeme možemo se pohvaliti mojim barba Dinkom koji je u svojim mladim danima uglazbio i napisao danas kultnu pjesmu Laku noć Rabe, grade moj. 1970. ju je zajedno s Vokalnim Sekstetom izdao kao promo ploču na tadašnjem Jugotonu.
Barba Dinko je čitav svoj život sanjao i živio more, a u zadnjim svojim godinama je odlučio izdati davno napisane memoare u svojoj knjizi koju je nazvao Po oštrici sudbine.
Moj otac Mladen, pomorac, odavno je otišao sa Raba, ali dušom i srcem ga nikada nije napustio. Nezaboravna su sjećanja na zajednička jutra ili večeri kada bi bio kod kuće pa bi se prebiralo po uspomenama njegovim i uspomenama moje mame, također Rabljanke. Kroz njihove sam priče doživjela Rab kakvog odavno već nema.
Njegov sin, a moj brat Mladen, Mišo danas živi na Rabu iako i on stalno para morske valove, udara o pjene raznih nevera. No, on je po profesiji akademski kipar i da, ostavio je svoje remek djelo na Rabu - možemo ga nazvati - peti zvonik! To je spomenik žrtvama Domovinskog rata koji vrlo simbolično predstavlja zvonik koji odzvanja za sva vremena.
Ja ću se sada pozabaviti mojim drugim stricem, stricem Bepom, Franom Šćerbe koji me vodio kroz moje lingvističko putovanje, danas neprocjenjivu baštinu svih domena.
Moj dolazak na Rab 1989. godine
Ovdje ću sada doslovno prepisati što sam napisala tada, kada sam na Rab došla ne kao Darka koja se želi kupati i družiti sa svojim prijateljima iz djetinjstva, već kao Božidarka Šćerbe koja želi zapisati stare govore otoka.
Najveće iznenađenje je bilo to što su na Rabu svi bili prema meni izrazito ljubazni, uključujući mnoštvo onih koje nisam poznavala. Svi su već prve večeri znali da sam stigla i zašto sam stigla. Velika je to bila čast barba Bepu. On se zauzeo kao da se radilo o njegovoj radnji, no da, radilo se o njegovom prezimenu Šćerbe. Već istu smo večer pričali o mojoj anketi i odgovarao je rado na moja pitanja. Sutradan smo otišli u Kaldanac, konobu koju je držao moj rođak Pere Kac, također sin Šćerbovice, moje tete Anke, udate Kac. Tamo smo sreli mnoge Rabljane, cijeli dan smo bili vani.
Posjetila sam rodbinu, groblje, bio je i sprovod Dražiću. Stari ljudi zaista brzo umiru, pa i već sama pomisao na to da se tek pokopao jedan stari Rabljanin, goni me na posao, na žurbu sa strahom da moram što više saznati i zapisati.
Nova poznanstva
Sutradan smo otišli u biblioteku. Zvonimir Dominis mi je ponosno poklonio dvije knjige o Rabu. Izrazio je žaljenje što mi ne može pomoći više, jer nema dovoljno materijala u svojoj biblioteci u kojoj je učlanjeno 200 članova sa čitavog otoka Raba.
No, uputito me na adresu Ivice Hodaka, urednika Rapskih novina. Ivicu sam upoznala sutradan za vrijeme anketiranja Frane Kurelića, ribara iz Kampora.
Uvala Gožinka i Frane Kurelić
Otišli smo u pitoresknu dragu Gožinka barkom. Vrijeme je bilo prekrasno, kao da je bilo ljeto. More se bljeskalo na suncu.
U uvali Gožinka najprije primjetite trpove u moru razasute po zelenom morskom dnu. U toj dubokoj tihoj vali su tek dvije tri kuće. Začujem glas: "Ste došli?!"
Stiže nam u susret stari Kurelić držeći štap u ruci, smiješi se....
Odmah je sjeo za stari drveni stol, bilo mu je malo nelagodno, znao je zašto sam došla, pa se osjećao kao da je na ispitu. Tu i tamo bi me krišom pogledao.
Ja namjerno nisam htjela odmah početi s pitanjima, željela sam najprije čuti njegov glas, nevezani razgovor. Pitanja koja bi on uputio barba Bebu odnosila su se na ribu, lignje, more.... I tako je počelo....
"Kojoj ribi je rep najbliži glave? - najmanjoj!" Odmah je i odgovorio sa smješkom i bi mu drago što me uspio preći. Onda je opet pričao s barba Bepom o ribi.
"Nakrcal san se golćićev", što hoće reči da je uhvatio dosta malih škombri, pričao nam je o prijašnjim vremenima.
Kurelić već dugo ne ide na more. 1924. je počeo ribariti, pa sve do 1986. Kaže da je koćaril i on i njegov ded.
Kada Frane priča, osjećamo izrazito nazalizirane vokale, a - ć, đ, t - su izrazito nepćani.
Frane Kurelić je izrazito pričljiv i duhovit čovjek. Oduševilo ga je što ga je anketirala mlada djevojka i na pitanja koja sam mu postavljala nastojao je odgovoriti što iscrpnije. Između ostaloga mi priča i o tome kako su 1924. na Rabu bila tri "barkanja", barke. On je oduvijek lovio na mrežu. Imao je plivaricu, koću za menulu, sanadiže, popone, ćiflare. Kada bi lovio na tunju, za ješku bi stavio gauna, lignjicu i "šal bi na Žapalj", otisnuo bi se u Kvarnerić. Katkada bi ga jugo nagnalo pa bi se "moral latit kraja" i onda bi, kaže "šal po niš".
Ako Bog da
Kurelić mi je dao vrijedne podatke, a naročito kada bih ga uhvatila u razgovoru s drugim ribarima.
Nakon razgovora, Frane se povukao u tišinu svoje kuće u mirnoj oazi, a mi smo otišli nabrati kunjkice. Na povratku smo bacili i dvije šustavice i uhvatili tri lignjice, pa je to zaista bio vrlo uspješan dan.
Sutradan sam se ponovo našla s Kurelićem, no ovaj put u kavani u gradu. Bóg je dao da dođe, jer kako nam je jučer rekao, doći će "ako Bog da", odmah ispričavši vic.
„Kad je Cigȁn šȃl kupȉt magȃrčića i ondȁ ga je srẽl jedãn gospodîn; - Di ćeš Cigane?. On odgovori – Idẽn kupȉt magȃrčića. – A jesȉ rẽkal ako Bog dã? Ćȁ će meni ako Bog da, kaj je kȅsica u žẽpiću!? Dõšal Cigȁn na pijaãcu, pogodîl magȃrčića, ĩšće on kȅsicu, a kȅsice nĩ. Grẽ Cigȁn nȁzad i opet ga kuntrîva gospodȃr. – A dȉ je magȃrčić? – Izgubîl san gospodîn kȅsicu, ako Bog dã.“
Primjedbe