Otplovila sam uspomenama jednom lađom, brodovima, barkom...

Tanjur sa izložbe Vis-a-Vis-200

Na 8. Međunarodnom kongresu povijesnih gradova koji se održavao u Solinu odlutala sam svojim mislima u daleke uspomene.

Cijela naša Jadranska obala je splet povijesnih gradova koji pletu svoju životnu nit već tisućljećima, no i kontinentalna Hrvatska obiluje također tako dubokom poviješću, a ovdje smo čak imali priliku čuti izlaganje o gradnji jedne žitne lađe. I da, tu sam odlutala mislima, ja stara jedriličarka, osoba koju je odredilo more našla se na kongresu povijesnih gradova, pa otplovila lađom.... Lađe, brodovi, barke, to je ono što nam život znači gdje god da jesmo. Izgleda tako kao da je lađa upravo nešto što određuje i čitavu našu malu zemlju!

Sjetih se se odmah svih liburnskih brodova što sam ih vidjela, neke po muzejima, a neke još uvijek na dnu mora...

Pa zatim, kao kći, sestra i unuka pomorca, sjetih se i projekta Mala barka i Nerezinca, pa raznih fešta od mora, na moru i o moru... "Šegaviju od pajola započeo je Mladen Šćerbe, maritimo i fotograf, na velu feštu od drvenih barki i jedri koju je organizirao Robert Mohović u Mošćeničku Dragu 11. srpnja 2015. godine. Pridružili su se, uz bevandu, i govorili o pajolu domaći ribari i meštri, profešuri i drugi judi od mora, a sve je na komad karte u oštariji tega dana pribilježio Jakov Karmelić."  Moram ovdje nadodati i svoju lingvističku ostavštinu Pomorstvo i ribarstvo na otoku Rabu.

Slika iz projekta Mala barka

Gdje god se okrenem, tu je neka pomorska baština, ima li uopće života bez barke????

Odveli su nas organizatori kongresa na izlet u Arheološki muzej u Splitu. Moje sanjaranje se nastalja. Prvo što smo vidjeli je bio jedan liburnski cipus. Eto, dočekali su nas naši stari veliki pomorci i brodograditelji. Nedavno sam bila u ovom muzeju i promislila kako trebam napisati neku objavu o njemu, čak sam napravila jako puno fotografija. Inače, svako malo odlazim na oba lokaliteta našeg muzeja, što po poslu, što po osobnom zanimanju. Moram ovdje spomenuti i suradnju s Emom Ljubić Višić. Ona je napisala jedan odličan vodič po Saloni: Salona, Colonia Martia Ivlia Valeria, a ja sam ga prevela na njemački i na talijanski jezik.

Salona, putevi naši stari...

Nedavno sam pisala o Saloni u svom projektu kojim sam obilježila Godinu Marka Marulića, jer naš je Marul sa svojim prijateljem Dminom Papalićem obilazio salonitanske spomenike i zapisivao "Tumač uz natpise starih" pa je tako nastao svojevrsni prvi turistički vodič ovog kraja. Ta se tema našla i u mom prigodnom kalendaru u mjesecu rujnu.

Plovila sam lađom uspomena sve do sarkofaga s prikazom prijelaza preko Crvenog mora. Konji, kola, djeca, valovi, prijelaz preko mora...

Sarkofag s prikazom prijelaza Izraelaca preko Crvenog mora, detalj (2.pol.. 4.st.)

More koje život znači...

Kad promotrim sve motive sa sarkofaga u atriju muzeja, onda želim onako sanjivo povući paralelu između rimskog i ranokršćanskog svijeta. 

Sarkofag s erotima, detalj

Dok su prvi uživali gozbe uz vino i gnjiječili mošt, ovi drugi u grožđu upravo nalaze simboliku kršćanstva kojom preplavljuju svoje dekoracije. Vinova loza i grožđe u pogrebnom kontekstu ranokršćanskog svijeta bivaju sve učestaliji i sve to bogatiji, nekada sa sasvim detaljnim prikazima berbe i svim bićima iz prirode koja se tu mogu naći.

Sarkofag s erotima, detalj

Vino u teologiji simbolizira krv Kristovu, a na ranokršćanskim sarkofazima ona teče u potocima.

Trgatva, vitice vinove loze koje se protežu na sve strane, zrna grožđa bogata, okrugla, puna soka... 

Iz jednog hedonističkog antičkog motiva s erotima, rađa se čitava jedna nova ikonografija koja nas je opredjelila u našem novom životu sa Kristom. Prema starim zapisima je upravo loza bila prva kultura koju je Noa zasadio nakon potopa. Noa, da baš Noa, nakon što je mogao napustiti svoju barku, brod, lađu kojom je plovio nabujalim morima sve do novog početka. U kršćanskoj ikonografiji loza često predstavlja sam križ i drvo života, a motiv trgatve, berbe grožđa, predstavlja simbol Posljednjeg suda na kraju vremena. No, vrlo je zanimljivo da i antički  dionizijevski motivi na starim sarkofazima također pričaju o odlasku u zagrobni život, ovaj put onako dobar i opuštajući kakav se vodio na zemlji....

Međunarodni kongres povijesnih gradova u Solinu doveo mi je i dragu Manuelu Hrvatin i njena razmišljanja o moru o kojem smo malo popričale u slobodno vrijeme. U tu je priču ona sada uronila duboko zajedno sa veselim delfinima. Manuela u meni, između ostalog budi sjećanja na prvi Nacionalni forum interpretatora baštine kojeg je sa svojom Istra inspirit organizirala u Svetvinčentu. Kako sama kaže, ovim predavanjem se oprostila od službenih izlaganja u ulozi nacionalne koordinatorice Interpret Europe, no nastaviti će sa svim svojim "prezentacijama i aktivnostima kao članica udruženja koje je pomaklo granice i osvijestilo ljude o važnosti baštine". I zaista je tako, druženja ljudi koji vole, čuvaju, njeguju, predstavljaju i interpretiraju baštinu čine jedan poseban svijet kojeg treba njegovati, isto kao i baštinu oko koje i zbog koje smo se okupili. 

Tu bih najradije završila prikazom delfina u ruci malog dječaka s uljarice koja je nađena na otoku Rabu.  Originalni brončani kipić čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu. Neka nas svih oplakuje i nadahnjuje more duboko.

Dječak s delfinom sa Raba

Tekst i fotografije: Darka 

Znate li da možete koristiti moje usluge kao licenciranog turističkog vodiča za pet naših obalnih županija i to na talijanskom, njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku!?