Što mi je ostalo - povodom Međunarodnog dana turističkih vodiča

Danas nam je Međunarodni dan vodiča. 

Kada pogledam vrijeme iza sebe, onda se vidim još uvijek kao mladu djevojku od nekih dvadeset četri godine, tek završena fakulteta i srcem punog želja za nečim novim, neistraženim; lijepi je to bio osjećaj, znati kako počinje neki novi dio života.

Rad u turizmu tada me je oblikovao do te mjere da i danas slijedim smjernice dobrog turističkog radnika stečenog upravo onda, od mojih mentora, šefa i starijih kolega po stažu.

Otkrivala sam svijet oko sebe i činilo mi se kao da učenje tek počinje. Zime bih provodila uz brojnu stručnu literaturu i knjige, ljeta radno primjenjujući sve što sam kroz zimu usvojila.

Ali, ne radi se tu o znanju usvojenom za reprodukciju, to je bilo znanje koje bi me u toj mjeri obogatilo, da sam svojim turistima znala približiti svaki kamen, materijal, jelo, pjesmu, vrijeme, sve što sam osjećala svojim znala sam im prenijeti, a opet potkrijepljeno svim znanjem vrijednih istraživača Dalmacije i njene povijesti, baštine, kulture....

Danas, nakon nekoliko desetljeća mog aktivnog rada u turizmu, dok šetam gradom čini mi se kao da sam i sama neki stranac, turist koji traži detalje i znakove koji bi bili poveznica nečeg neotkrivenog, skrivenog, Bogom danog.....

Danas gledam struku koja traži neke nove pristupe, neka nova tržišta, no čini mi se kako se sve to na koncu svede na ono što je netko jednom nazvao - Mediteran kakav je nekada bio!

Voljela bih ja da je to stvarno tako. Ali, novi pristupi koji nas vode k tržištu uistinu nas vode prema onom što smo mi na počecima turizma na ovim područjima prakticirali, no tužno je što moram primijetiti jednu bolnu razliku.

Kamen je zdrobljen, uvale zabetonirane, plaže se nadohranjuju pa time uništavaju, jer neki misle kako je nadohrana prosuti šut i čekati da valovi to usitne....

Tužno je što danas nemamo izvornost, izgubili smo je zbog suludih razmišljanja pojedinaca i koliko god se trudimo za neko oživljavanje prošlosti, za neku izvornost ili pak za neko očuvanje baštine, pustili smo već kroz prste zadnju ljepotu našeg kraja, a i to će se na koncu pretočiti u neke digitalne priče možebiti stranaca, fotošopirane prema ukusu nekih dalekih konzumenata. 

Ja ću i dalje voljeti i gledati svoj kamen, neću nikada proći ne primijetivši svu njegovu ljepotu, pa niti onda kada mi krš raspara cipele ili kada mi glava s portala šapće - poznaješ li me....

Glava s portala palače Skočibučić Lukaris, Split,  foto: Darka

Znate li da možete koristiti moje usluge kao licenciranog turističkog vodiča za pet naših obalnih županija i to na talijanskom, njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku!? 




Primjedbe

Autor kristina maskarin rekao je…
Ovaj tvoj osvrt je sentimentalan, malo tužan ali da, istinit.. Zamisli tek kako okoluš pamte oni i stariji od nas, s početaka turističke ekspanzije 70tih.. Ovo je bio bitno drugačiji prostor, kako fizički, tako i kulturološki gledano.. Čestitam ti dan vodiča
Autor Božidarka Šćerbe Haupt rekao je…
Hvala ti na komentaru! Tih sedamdesetih se i ja jako dobro sjećam, djetinjstvo na Rabu koji je vrvio turistima! Neko drugo vrijeme još uvijek pravih barkajola, postolara, fotografa…. Kako li je bilo lijepo! Ali, to su sada moji sentimenti zbog djetinjstva, moj stric koji je onda već bio u turizmu mogao bi da je živ ispričati drugu priču! Meni se nekako čini kao da se naš prostor tako naglo primijenio u zadnjih nekoliko godina, kao da je netko sjeo na neki vlak i rekao, idem dok mogu! Ovakvog betoniranja i drobljenja krša mislim ima tek u novije vrijeme , strašno je to!
Sretan ti naš dan! ❤️

Popularni postovi s ovog bloga

London za početnike

Manneken-Pis i naše hrvatsko blago

Stara stanica - postaja koja povezuje svjetove