Priča o vodi u Novalji kroz liburnsko japodske dodire
Priča o vodi u Novalji započinje na novaljskoj rivi s pogledom na morsko plavetnilo, Kvarnerske otoke Mali Lošinj i Cres, nekadašnje Apsyrtides. To je pravo mjesto kako bi istaknuli važnost čvorišta putovanja Kvarnerom sa svih strana svijeta. Taj je prostor prepun zanimljive povijesti satkane od zbilje i legendi.
Legenda o nastanku otočja priča je o Argonautima, kada je u potrazi za zlatnim runom Medeja, zaljubivši se u Jazona, dala ubiti svog brata Apsyrta, raskomadala ga i bacila u more. Tako je nastalo otočje, a izgleda da sam preko Google karata na Malom Lošinju pronašla njegovu glavu.
 |
| Apsyrt na Google karti |
Pretpostavlja se da su već drevni stanovnici tog područja, naši Liburni prokopali Osorski kanal, Kavuadu kako bi skratili putovanja.
To je vrlo moguće, jer se otočje našlo na ruti Jantarskog pomorskog puta, a da bi ta vrijedna smola što prije došla do odredišta, Egipta npr., trebalo je krenuti preko Osora. Navodno su prije brodove vukli kroz taj tjesnac, sve dok ga napokon nisu prokopali.
No, da li su putevi jantara odlazili samo prema Egiptu?! Trgovalo se najvjerojatnije i na samom čvorištu, Kvarneru.
„Jadranska obala je prepuna povijesnih veza. Taj morski zaljev dio je Mediterana, pa kao takav donosi sva ona saznanja i veze još iz prapovijesnih vremena.
Drevni narodi koji su na području Jadrana i priobalja živjeli već tisuću godina prije Krista bili su suvremenici Etruščana i Feničana s kojima su vjerojatno trgovali kada bi ovi došli do Jadrana. Rimljani ih pokoravaju i preuzimaju njihovu vještinu brodogradnje, a stanovništvo se, kako to često u povijesti biva, asimilira. Nova istraživanja su čak pokazala, kako po genomu na Kvarneru još uvijek žive potomci Liburna.
I danas su stanovnici Jadrana vješti pomorci i ribolovci, oni proizvode odlično maslinovo ulje, za koje pouzdano možemo reći kako su ga proizvodili već stari Liburni. Postoje rimski zapisi iz kojih se može razabrati kako je liburnsko ulje važilo kao mjerilo kvalitete, a zbog kvalitete ulja upravo u ove krajeve danas stižu zlatne medalje. O tisućljetnoj tradiciji proizvodnje maslinovog ulja na otoku Pagu pričaju i Lunjski maslinici na krajnjem sjeveru ovog otoka.
Rimljani su znali preuzeti vještine starosjedilaca, pa tako, osim proizvodnje ulja, danas u moru uvale Caska nalazimo ne samo ostatke rimske antičke civilizacije, već i liburnske tehnologije pravljenja šivanih brodova.„ (Šćerbe Haupt)
Znamo da su Liburni bili vješti pomorci, brodograditeji i trgovci. Trebale su im brze lađe. Njihovu umiješnost gradnje šivanih brodova preuzimaju kasnije Rimljani.
U uvali Caska je u nekoliko navrata nađeno ukupno 5 šivanih brodova. Šivali su ih brnistrom, a natapali u moru dok se drvo nije povezalo. U uvali Caska je život bujao sve do kasne antike, dok se Caska nije urušila, prosela, kako kaže lokalno stanovništvo, pa danas u moru još uvijek možemo naći dosta materijala iz tog drevnog vremena.
Drevni stanovnici po otoku Pagu su gradili utvrde, gradine i obrambene zidove od kojih su mnogi već u rimsko vrijeme preinačeni za gradnju suhozida. (Oštarić)
Obrambene utvrde nalazimo uzduž cijelog Podvelebitskog kanala, a kako na šetnici uz more imamo reljef otoka, tako možemo odmah i prikazati gdje su bile te utvrde.
Jedna od njih je i danas vrlo posjećena - Svetojanj. Odatle se pruža vizualna komunikacija a za pretpostaviti je da se komuniciralo kako s kopnom tako i sa susjednim Rabom.
Nedaleko, na poluotoku Lunu se nalazi opet čitav niz gradina, a jedna od njih je Veli vrh, naokolo su opet suhozidi srasli s prostorom. Plovidba Podvelebitskim kanalom se dobro kontrolirala.
 |
| Svetojanj |
Na možda najzanimljivijem dijelu otoka se i danas vrše istraživanja - Košljun kod Novalje. Košljun se nalazi na sjeveroistočnom rubu novaljskog polja gdje je bilo više izvora vode. Gradina je imala sve uvjete za život stočara i zemljoradnika, a svojom utvrdom je pružala i sigurnost.
Istočno od gradine je utvrda bez antičkih ostataka keramike, što govori o postojanju samo prapovijesne Cisse, Kisse, Gisse…
I tu vidimo stražarnicu i obrambeni zid.
Japodi su izgleda bili vrlo bogati, jer njihova ostavština od jantara je pozamašna, a znamo da jantar nije bio jeftin. Od njega su izrađivali nakit, ukrase i kutijice za zaštitu od uroka. U brončano doba se vjerovalo da jantar ima magičnu i ljekovitu moć (1800-800 g.pr.Kr.).
Bilo je nekoliko izložbi o Japodima i njihovim ukrasnim predmetima, kao što je to bila i izložba u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Japodi su osim jantara, trgovine sa Liburnima i ostalim jadranskim narodima, imali i zajedničku percepciju o važnosti vode i mora.
Štovali su boga Bindusa koji je imao delfine u ruci, ali i osti. U rimskoj religiji ga pronalazimo u liku Neptuna, grčkoj kao Posejdona.
More, voda, Japodi, Liburni, sve jedan bazen sa mnogo dodira i međusobnih uvažavanja.
Za kraj, - iako su iz kasnijeg vremena nego kad su živjeli Liburni, završti ću s novaljskim relikvijarima na kojima imamo prikaz Mojsija koji štapom izbija vodu iz stijene.
A budući znamo da se kroz povijest narodi tek rijetko istrebljuju, a više asimiliraju, tako su vjerojatno te vodene niti i veze spojile još jednom ova dva naroda, i narode koji su se sa njima asimilirali, njihove potomke.
Prvi put u povijesti su se spojili dodirima kroz trgovinu, zatim 35.g.prije Kr. nakon što Oktavijan August osvaja Arupij (Prozor kraj Otočca) i Metel (Josipdol). Japodsko je područje uključeno u sastav provincije Ilirik, a za velikog Ilirskog ustanka (6-9g.) formirano je na zapadnom dijelu Ilirika jedinstveno upravno područje, liburnsko-japodska prefektura.
Danas imamo administrativno pripajanje dijelova tih područja u jednu županiju - Ličko - senjska županija.
Izvor o gradinama: Ivo Oštarić
Primjedbe